Različiti ljudi različito se ponašaju u nevoljama.
- Neki kukaju i jadikuju: kada ga nevolja snađe – uznemiren je (Mearidž, 20)
- Neki su strpljivi: i obraduj strpljive. (Bekare, 155)
- Neki pored strpljenja, zahvaljuju: “Bože, tebi hvala…
Reakcije svjedoče o mjeri shvatanja ljudi o tome šta zapravo nevolje u sebi kriju. To je poput onog da dijete plače kada jede crveni luk, dok ga mladić trpi, a odrasli ga kupuju kako bi ga jeli.
Prenosi se da je poslanik jednom prilikom prošao pored čovjeka čiji normalni razvoj je pošao krivim putem. “Reče: šta mu je? Rekoše: “Lud čovjek.” On im reče: “Ne, on nije lud, on je bolestan, a luđak je onaj čovjek koji da prednost Ovom nad Onim svijetom.”
“Budi na dunjaluku kao čovjek koji živi u kući koja nije njegova, stalno je u iščekivanju “deložacije”.”
Najbolji primjer za ove riječi jesu izbjeglice koje su probile sve rokove i dalje su u stranoj državi a znaju da ih svakog časa mogu uloviti i automatski deložirati. Oni su uglavnom spremili stvari, zadužili su ljude ko će šta učiniti ukoliko budu ulovljeni. Ta ih je svijest učinila spremnim, oni jesu tamo, koriste svaki dan da zarade i uštede da bi imali kapital kada se vrate.
Isto tako bi trebalo biti kada je riječ o čovjeku, njegovom odnosu i ponašanju na ovom svijetu. Mi realno gledano jesmo stranci, koji očekuju čas deložacije. Čas u kojem se ne dozvoljava čak ni pozdraviti sa najbližima, pa čak ni vratiti dugove i poravnati račune. Samo te zgrabe i gotovo.
E pa kada je tako, obezbjedimo sebi makar jedan ruksak prtljaga. Nosimo ga stalno na leđima da nam se nađe na putu, a stalno krišom od ostalih uplaćujmo na račun za kojeg samo mi znamo i koji se može koristiti tamo gdje nas vraćaju. Isto tako svojim ponašanjem prema drugima dajmo do znanja kako da postupaju sa našim dojučerašnjim imetkom, porodicom, djecom. Koliko i kako da nam šalju novca preko posebnih računa.
Zbilja je potrebno da budemo poput ljudi lahkog prtljaga a debelog računa. Oni su pokretni, nose samo ono što je zbilja potrebno. Radini su. Zalažu se. Nijednog trenutka nije im žao napustiti ni mjesto u kojem se nalaze niti ono što u tom mjestu imaju. Nisu vezani ni za što. Cilj im je što više zaraditi, biti neovisan, i što prije otići u mirovinu, na uživanje. Zar se od nas ne traži da i mi odemo u mirovinu, tj. da umremo prije nego nam dušu uzmu, drugim riječima živite kao da ste već umrli, čekate poziv, ruksak je spreman za put, čekaš poziv za povratak. Svi već znaju da odlaziš, nikome se nisi zadužio, nikoga uvrijedio. Ljudima je žao što odlaziš jer si koristan, ali ti želiš da odeš na svoje privatno ostrvo gdje te čekaju pogodnosti i gdje više nema putovanja, umora, straha, strijepnje.
Naravno kako je i očekivati ove stvari je lahko kazati, ali teško ih je u djelu izvesti. Međutim, Uzvišeni daje sigurno obećanje: onome koji Allaha svjestan bude, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada. (Talak, 2 i 3)