Odgojni sistem koji ne uči dijete kako raditi i kako povećati svoju vrijednost, je pogrešan sistem.
Roditelji trebaju svoje dijete naučiti ispravnom pristupu tegobnim situacijama, dovoljno je da majke kada su u takvoj situaciji da se ne ljute, već da reaguju sa osmjehom. U tom slučaju, na taj način njihovo dijete uči kako se ispravno truditi.
Ko ne poznaje suštinu muke, ustvari ne poznaje ni suštinu bivanja čovjekom.
Čovjek je stvoren da poveća vrijednost, ponajprije svoju ličnu, a to se postiže aktivnim prolaskom kroz nevolje i tegobne situacije. A to je baš ono što bi većina ljudi rado izbjegla, ako nekako može neka drugi prolaze kroz te situacije, a ja bih da mi je uvijek dobro i da uvijek imam sve što mi srce želi.
Da imaš sve što ti srce želi, ne bi nikada postao čovjek. I najzad pitanje je kako ćeš bez vlastitog truda imati sve što ti srce želi?
Dakle, roditelji moraju svoju djecu naučiti ispravnom pristupu životnim realnostima, izazovima, naporima, situacijama koje od čovjeka zahtjevaju ulaganje napora, samoodricanje i slično.
Roditeljska uloga u ovome je veoma važna. Posebno majčina. Jer ona ima više udjela u kućnom odgoju, jer je po prirodi stvari više u društvu sa djetetom od oca.
Dovoljno je naprimjer, da kada naiđe na priliku koja od nje zahtjeva ulaganje napora da ne počne ružno govoriti, da ne kuka, da ne jadikuje, da ne gubi obraz, da ne poludi, već da sa osmjehom prođe kroz to stanje. U tom slučaju, djeca uče ispravan stav koji treba zauzeti u takvim situacijama. I otac naravno i može i treba u tome pomoći svojoj supruzi.
Nije ljudski da djecu ne učimo radu, a da ih samo punimo informacijama, koje su u ovo naše savremeno doba, kada imamo potpuno otvoren pristup informacijama, u najvišoj mjeri potpuno beskorisne za djetetov život.
Djecu bismo trebali učiti prirodnom životu, a u takvom životu je između ostalog prirodno truditi se i zalagati.