Biti dobronamjeran

Čovjek koji od sebe odbaci sumnjičenja, druge smatra dobrim, na vjernike gleda kao na ljude koje Bog voli, dobročinstvo prema njima smatra dobročinstvom prema Bogu, ljude koji ne pripadaju njegovoj vjeri smatra sebi sličnim po stvorenosti dakle prihvati ih da su i oni ljudi poput njega.

Ovaj osjećaj dovodi do njihovog međusobnog zbližavanja pa oni međusobno postaju dobronamjerni.

Sreća drugih ga čini sretnim, tuga drugih ga čini tužnim.

Vjernik i čovjek na druge gleda kao na sebe i ono što ne voli sebi ne voli ni drugima, ono što smatra dobrim za sebe, to smatra dobrim i za druge.

Poslušajmo mudar savjet: “Sinak moj, učini sebe mjerom u onom što je između tebe i drugih. Tako, želi drugom ono što želiš sebi, a mrzi za njega ono što mrziš za sebe. Ne tlači, kao što i ne želiš da budeš tlačen. Čini dobro, kao što želiš da dobro bude činjeno tebi. Smatraj lošim za sebe što god smatraš lošim za druge. Zadovolji se u ljudi onim čime si zadovoljan s njima u vezi sa sobom.”

Međusobna veza u društvu je utemeljena na jednodušju i dobronamjernosti. Jednodušje i dobronamjernost se postižu sa željom i zadovoljstvom a nastaju iz zajedničke povezanosti sa uzvišenim vrijednostima i stremljenjima te iz njihovih bliskih međusobnih odnosa.

Dobronamjernost prema svim ljudima je povod Božije milosti i naklonosti jer ljudi pod učinkom ovakve spone, postaju međusobno dobronamjerni, a Bog, voli takav odnos među ljudima.

U predaji čitamo: “Najbolja stvar za dobijanje obilne milosti Božije jeste dobronamjernost prema svim ljudima.” Također nam se savjetuje da svaki dan otpočnemo sa namjerom da taj dan nikome nećemo učiniti zlo i da ćemo pokušati da svima učinimo dobro ili u najmanju ruku da budemo prema svima dobronamjerni.

Osjećaj jednodušja i dobronamjernosti prema ljudima, je povod lijepe ćudi u međusobnim odnosima, saradnje, neuznemiravanja i brojnih drugih lijepih učinaka.

Svaki od ovih učinaka za sebe faktor je boljeg slaganja među članovima društva, čineći život lakšim i prijatnijim za stizanje do savršenstva.

Granice dobre naravi sagledane su u tome da čovjek bude blag, da lijepo govori i da ljude susreće ozarena lica.