Jedan starac imao je bašču. Nijednu voćku ne bi odnio svojoj porodici, a da prije toga iz prinosa ne podijeli svakom ono što je bilo njegovo pravo.
Nakon što je umro, njegova djeca su naslijedila bašču. Bilo ih je petero braće. Upravo te godine kada im je babo umro, bašča je rodila kao nikada prije.
Mladići su nakon popodnevne molitve otišli do bašče i vidjeli da je rodila više nego ikada dok im je babo bio u životu. Kada su vidjeli toliki rod, postadoše pohlepni i jedni drugima su govorili: “Babo nam je bio star, senilan i bez pameti. Hajde ove godine da nijednom siromahu ne damo baš ništa od voća. Tako ćemo raditi sve dok ne steknemo puno imetka, a kasnije ćemo raditi kao što je i otac činio.”
Reče im najbolji brat: “Bojte se Allaha i idite očevim stopama da biste bili zdravi i stekli zaradu.” Braća se na njega naljutiše i dobro ga izmlatiše. Kada je bio uvjeren da su ga odlučili ubiti, složio se s njihovom idejom i na silu, bezvoljno, morao je prihvatiti njihov plan.
Vratili su se svojoj kući. Zakleli su se da će, kada god bude stiglo vrijeme berbe, ići rano ujutru, a u toj zakletvi nisu rekli ako Bog da. Uzvišeni Bog ih je zbog te greške kaznio i ispriječio se između njih i te opskrbe, kojoj se vrijeme bijaše približilo, a da ih nije zapala nijedna voćka.
Ta je priča donesena i u Kur'anu u kojem je rečeno: Mi smo ih na kušnju stavili, kao što smo vlasnike jedne bašče na kušnju stavili kad su se zakleli da će je sigurno rano izjutra obrati, a nisu rekli: “Ako Bog da!” I dok su oni spavali, nju od Gospodara tvoga zadesi nesreća i ona osvanu opustošena, tj. kao drveće čije su grane spaljene.
Kada je svanulo, braća se međusobno dozvaše da bi što prije krenuli u bašču koju žele obrati, a da niko ne shvati. Uputili su se prema voćnjaku. Međusobno su se dogovarali, pričajući tiho da im se ne bi čuo glas. A šaptali su: ‘Neka vam danas u nju nikako nijedan siromah ne ulazi!’ Dok su hodali, samo su razmišljali kako će obrati voće, a da niko od sirotinje to ne sazna. Bili su sigurni da će obrati voće, ne pomišljajući da više nema ni voća ni bašče i da ih je pogodila srdžba i kazna Božija.
A kada su je vidjeli, šta je zadesilo bašču, rekoše: ‘Zaista smo bili zalutali, štaviše, lišeni smo.’ Uzvišeni ih je lišio opskrbe zbog grijeha koji su učinili, a Bog im nije učinio nepravdu.
Najpametniji među njima reče: ‘Nisam li vam ja govorio da trebate Allaha slaviti!’ ‘Slavljen neka je Gospodar naš!’, rekoše, ‘zaista smo bili nepravedni!’ I okrenuše se jedni prema drugima i počeše se koriti.”
Dakle, sami sebe su korili, riječima, kakva je to bila odluka koju smo donijeli.
“Teško nama!” – govorili su, “mi smo, zaista, obijesni bili; možda nam Gospodar naš bolju od nje da, samo od Gospodara našeg mi se nadamo!”, i na kraju Uzvišeni kaže: Takva je bila kazna, a na Onom svijetu je, kada bi znali, kazna još veća!