Sindrom kuhane žabe je psihološki izraz koji se koristi za situaciju kada se neka osoba nađe u uvjetima koji su za nju neprihvatljivi iz prostog razloga jer su u kontrastu sa njenim ideološkim i moralnim načelima, ali ona to ne primećuje zato što je tu dospjela postepeno, adaptirajući se na svaku promjenu koja je skoro pa neprimjetna ali je ipak kroz određeno vrijeme rezultirala veoma lošim ishodom.
Zbog toga što je osjetljiva na toplo žaba ubačena u posudu ispunjenu vrelom vodom bi odmah iz nje iskočila. Ukoliko bi se pak žaba stavila u posudu s hladnom vodom, ona bi tu ostala jer to je njeno “prirodno okruženje.” Ako bismo tu vodu zagrijevali i to veoma lagano skoro pa neprimjetno, žaba bi u vodi ostala sve do trenutka kada bi već bilo kasno da bilo šta poduzme, jer bi ostala “paralizirana” ne bi mogla iskočiti i, bila bi skuhana.
Isto tako i društvo i individua, bez razlike, na isti ovaj način zastranjeva. Zastranjenje se ne dešava iznenada, odjednom, već korak po korak, polahko, neprimjetno… Zbog toga je potrebno redovno provjeravati “temperaturu” okruženja, stanja, mišljenja, želja, stavova, prilika u kojima se nalazimo.
I naravno kada se uvidi devijacija, odmah reagirati, zastati, privući pažnju drugih, ukazati da će ta devijacija za dogledno vrijeme postati praksa većeg dijela društva i da će postati velika smetnja tom istom društvu da se kreće normalno i neometano ka svome cilju.
Ukoliko se na devijacije odgovara šutnjom i pasivno, i stavom u smislu pa ne živimo više u srednjem vijeku, ili pak živimo u demokratskom dobu, svako može činiti šta mu je volja, u tom slučaju upitajmo se da li bismo ostali pasivni ukoliko bismo bili u čamcu u kojem jedan čovjek iz čisto demokratskih pobuda počne bušiti taj čamac na mjestu na kojem on sjedi…
Naravno da ne bismo, jer znamo, jer smo sigurni da će to biti razlog da čamac potone. U čemu je razlika između ovog čamca i društva, između bušenja čamca i devijacija u društvu?