Znam da bi se mnogi odlučili da ne čuju ono što govorim u članku, ali vaša djeca imaju potrebu da čujete ovu poruku.
– Victoria Prooday
“Upravo sada, u našim kućama, dešava se rastuća tiha tragedija, a odnosi se na naše najdragocjenije blago – našu djecu.
Kroz svoj rad sa stotinama djece i porodica kao profesionalni terapeut svjedočila sam ovu tragediju direktno pred svojim očima. Naša djeca su u katastrofalnom emocionalnom stanju!
Razgovarajte sa nastavnicima i profesionalcima koji rade na ovom polju posljednjih 15 godina. Čut ćete zabrinutost sličnu mojoj. Štaviše, u posljednjih 15 godina istraživači objavljuju alarmantne statističke podatke o naglom i permanentnom porastu mentalnih poremećaja djece, koji sada dobijaju razmjere epidemije:
- Svako peto dijete ima mentalne probleme
- Broj djece sa poremećajem pažnje povećan je za 43%.
- Broj tinejdžera oboljelih od depresije povećan je za 37%.
- Stopa suicidne djece od 10-14 godina porasla je za 100%.
Šta nam još treba prije nego li se probudimo?
Ne, „svi su tako rođeni“ nije odgovor!
Ne, „za sve je kriv školski sistem“ nije odgovor!
Da, koliko god bolno bilo da priznamo, u mnogim slučajevima mi roditelji smo odgovor na mnoge probleme naše djece!
Naučno je dokazano da mozak ima sposobnost da se prilagođava okolini. Na nesreću, zbog našeg načina života i načina kojim vaspitavamo djecu, njihov mozak “usmjeravamo” u pogrešnom smjeru i doprinosimo da nam djeca bukvalno budu nefunkcionalna u svakodnevnom životu.
Da, uvijek je bilo i bit će djece koja se rađaju sa poteškoćama u razvoju i uprkos naporima roditelja da im obezbjede uravnoteženo okruženje, i roditeljstvo, ta djeca ne mogu da riješe svoj problem. Ali ja ne pričam o toj djeci ovdje!
Govorim o brojnoj drugoj djeci čije ponašanje je uveliko oblikovano djelovanjem vaspitanja i ponašanja njihovih roditelja kao svojim najvećim odgojnim intencijama, koje pružaju svojoj djeci.
I kao što je moja praksa pokazala, čim roditelji promjene svoju perspektivu roditeljstva, tog trenutka se promijene i djeca.
Gdje škripi?
Današnja djeca su lišena osnova zdravog djetinjstva, kao što su:
- emotivno dostupni roditelji,
- jasno određene granice i pravila ponašanja,
- obaveze,
- zdrava i izbalansirana ishrana i odgovarajuća doza sna
- druženje sa djecom van kuće,
- kreativna igra, društvena interakcija, prilike za nestrukturirano vrijeme i dosadu.
Umjesto toga, djeca rastu uz
- roditelje opsjednute poslom i virtualnim komunikacijama,
- roditelje koji dozvoljavaju da im “djeca vladaju svijetom,”
- roditelje kojima je važnije da budu “drugari sa djecom” prije nego da preuzmu odgovornost.
- neodgovarajuću dozu sna, neuravnoteženu ishranu,
- beskrajnu stimulacija tehnološkim čudima, instantno zadovoljstvo, nepostojanje prilika kada može biti dosadno …
Da li iko može da zamisli da je moguće odgojiti zdravu generaciju u ovako nezdravom okruženju. Naravno da nije…
Ne postoje prečice za dobro roditeljstvo, ne možemo da prevarimo ljudsku prirodu. A kao što vidimo, ishodi su poražavajući. Naša djeca plaćaju cijenu lošeg vaspitanja i odgoja svojim emocionalnim stanjem.
Ima li pomoći?
Želimo li da nam djeca odrastaju u sretne i zdrave individue, moramo se probuditi i vratiti se osnovama. To je još uvijek moguće! To znam zato što su stotine mojih klijenata, čim su promijenili svoje ponašanje, poslije samo par sedmica primijetili pozitivne promjene u ponašanju svoje djece.
Šta treba raditi?
Postavite jasne granice i ne zaboravite da ste vi roditelj, a ne prijatelj.
Djeci dajte ono što im zaista treba, a ne ono što žele.
Ne plašite se da kažete NE ukoliko je ono što traže od vas nešto što im zaista ne treba.
Omogućite im zdravu hranu i ograničite grickalice.
Družite se s njima izvan kuće, makar sat vremena dnevno: vožnja bicikla, ribolov, posmatranje ptica, insekata.
Da svakodnevni porodični obroci budu bez tehnologije.
Igrajte s njima dnevno jednu društvenu igru.
Uključite djecu u svakodnevne kućne aktivnosti – slaganje veša, skupljanje igračaka, postavljanje stola…
Neka svaku večer spavaju u isto vrijeme, s tim da budete uvjereni da u san odlaze bez tehnološke podrške.
Naučite ih da budu odgovorni i samostalni. Ne visite nad njima da bi ih zaštitili od manjih grešaka. To će im pomoći da nauče prevazići veće životne izazove:
Ne pakujte im ranac za školu, ne nosite njihov ranac, ne donosite im u školu zaboravljenu užinu, zadaću. Bolje je da ih naučite vještinama a ne da to činite za njih.
Ne treba da se osjećate odgovornim ako im je dosadno.
Ne koristite tehnologiju kao lijek za njihovu dosadu.
Zajedno smislite “prvu pomoć za dosadu” sa idejama šta mogu da rade kada “umiru od dosade”.
Zabranite im da koriste telefon dok jedu, dok su u autu, restoranu. Koristite ove trenutke da istrenirate njihov mozak da funkcionira u stanju “dosade”.
Budite emotivno dostupni da bi se konektovali sa djecom i naučili ih kako da se nose sa frustracijom i ljutnjom.
Naučite ih da gube, da budu empatični, pristojni…
Povežite se na emotivnom nivou – smijte se zajedno, grlite, golicajte, skačite, puzite sa djetetom kao treba.
Mi moramo napraviti promjene u životu naše djece prije nego što nam cijela generacija djece bude na lijekovima. Još uvijek nije kasno, ali uskoro bi moglo biti…
Victoria Prooday
https://yourot.com/parenting-club/2017/5/24/what-are-we-doing-to-our-children