Mladost je poput proljeća, vrijeme predviđeno za sijanje usjeva koji će tek na jesen da daju svoj plod i da usreće one ljude koji su u proljeće bili vrijedni. Dakle, sasvim prirodno i sasvim normalno i sasvim očekivajuće je da djeca i mladi pristupe poslu koje se naziva sijanje za budućnost, sagledano u sticanju znanja i sposobonosti…
Međutim, ima mladih ljudi, koji nažalost umjesto da kada trebaju sa interesom i nadom svu svoju energiju i snagu ulagati na putu sticanja znanja, padaju u stanje lijenosti i apatije.
Postaju zarobljenici beznađa i očaja, dopuštajući da im na taj način uzalud bude uništen kapital mladosti.
Treba im biti jasno da na taj način sebi čine najveću moguću nepravdu jer okreću leđa budućim uspjesima i pobjedama i vlastitim rukama ruše temelje svoje sreće i blaženstva.
Iz prostog razloga što je mladost vrijeme kada čovjek treba najviše ulagati u svoju budućnost. Ukoliko ulaže može i očekivati srećnu budućnost ukoliko ne, daleko je on od sreće.
Činjenica je da: Ko se prepusti lijenosti i letargiji, lišit će se prava (koja mu pripadaju u društvu).
Kao i: Daleko je od postizanja sreće onaj ko se preda prezrenosti i lijenosti.