Mlađu generaciju, sve su prilike, a to iz dana u dan postaje sve očitije, potrebno je upoznavati s tim da postoje dvije realnosti u kojima i sa kojima i oni i mi živimo. Riječ je o virtualnom svijetu i ovom našem, realnom svijetu.
Virtualni svijet zna biti baš fin, primaman i interesantan. On nudi opcije deleta, refresha, uploada, cancela i ostale, zavhaljujući kojima trajno brišemo ono što nam se ne sviđa, opetujemo ono u čemu nismo uspjeli, uvijek pobjeđujemo i tako stičemo osjećaj da nam je baš onako fino, da smo uspješni i ništa nam ne fali, dovoljno je kliknuti i rezultat je tu.
Međutim, realni svijet nije takav, u njemu se ne klika da bi se nešto promijenilo, već je potreban napor i trud, potrebno je zalaganje i proces, vrijeme i niz neuspjeha ili niz sporih uspjeha da bi se stiglo do trenutka kada ništa ne fali. S obzirom da realni svijet , tojest život koji živimo traje uvijek, i kada ima struje i kada je nema, kada ima interneta i kada ga nema, kada imamo pametne telefone i kada ih nemamo, onda je odveć važno da se toj realnosti da prioritet, jer u toj realnosti žive svi oni koji su nam važni i sve ono što nam je važno, između ostalog i ova naša realna domovina Bosna i Hercegovina koja je jedna i jedina, s potencijalom da bude i najbolja od svih, a to zavisi od nas, građana te domovine, bez obzira bili mi mladi ili ne. Kratko kazano ako uništimo realni svijet realno je da znamo da možemo zaboraviti i na onaj virtualni.
Mudri ljudi kažu da od onih koji imaju mnogo, mnogo se i očekuje, dakle ako čovjek ima mnogo novca od njega mnogo ljudi ima očekivanja. Ukoliko čovjek ima mnogo godina od njega se očekuje zrelost i mnogo iskustva. Zato pogledajmo samo koliko mi u Bosni i Hercegovini imamo mnogo opčaravajuće prirode, koliko šuma, koliko rijeka, izvora, parkova, livada, proplanaka, vodopada, jezera… a ništa od toga nije zaštićeno od našeg dodira, i šta god da pipnemo, gdje god da dođemo, šta bude, šta se desi, kakav trag iza sebe ostavimo? Čega najviše ima na izletištima? Smeća, otpada, koji svjedoči o nama kao o nesavjesnim korisnicima prirode, kao o onima koji su toliko razmaženi da misle da će uvijek neko biti tu i čistiti iza njih, i raditi za njih.
Zamislimo da smo nepokretni, poput naše prirode, i da mi moramo stajati na jednom mjestu a da drveće i cvijeće, livade i trave budu pokretne i da se oni ponašaju prema nama kao što se mi ponašamo prema njima… kakvi bismo bili, šta bismo proživljavali?
Da li bismo bili ljuti na prirodu?
Eh sad zamisli samo kako se naša priroda osjeća prema nama.
Kada bi drveće, cvijeće i trava mogli da se kreću, bježali bi od nas ovakvih kakvi sada jesmo, vjerovatno tamo gdje bi ih više cijenili i o njima brigu, kakvu oni i zaslužuju, vodili.
Bez obzira što mi toga nismo svjesni i što to ne vidimo ali gore opisani odnos prema prirodi je zapravo odnos prema našim korijenima. Rekli bismo pa mi nemamo korijenje. Da li ste sigurni da ga nemamo? Naše korijenje je upravo iz zemlje, iz prirode, iz rijeke, iz jezera, iz šume i gore, iz doline i proplanka, iz vrta i bašče…
Ipak iako smo toliko vezani za prirodu i zavisimo od nje? Koliko nam je ona uopće važna? Koliko smo mi prije svega svjesni ljepote mjesta u kojem živimo?
Ne mogu a da ne spomenem turiste koji nam dolaze iz arapskih zemalja, koji kada ugledaju sve naše ljepote budu oduševljeni, oni bez želje da pretjeruju ili da nam laskaju kažu da mi u Bosni i Hercegovini već živimo u Džennetu. Kako neće to govoriti, kada je njihovo okruženje sami pijesak i beton u radijusu od 360 stepeni oko njih.
Koliko je priroda važna i značajna i koliko mi zavisimo od nje dovoljno je shvatiti iz prostog primjera pčele. Iako za neke ljude pčele predstavljaju samo dosadne insekte koji im zuje oko glave, one imaju jednu od najznačajnijih uloga na čitavom planetu. Štaviše, kada ne bi bilo pčela, ne bi bilo ni ljudi. Zahvaljujući pčelama mi imamo toliko raznovrsne biljne hrane kao što su bademi, jabuke, kasjije, avokado, borovnica, indijski orah, kafa, brusnica, krastavac, patlidžan, grožđe, kivi, mango, orah, breskve, kruške, paprika, jagode, mandarine, lubenice i koliko hoćete tački iza ovoga. Međutim, isti mi, proizvodimo veoma otrovne materije kojima prskamo usjeve radi boljeg prinosa, to činimo u lošem tajmingu, vršeći pčelocid. Uništavajući ta toliko značajna bića za naš život…
Kako god su nama naše babe i majke obezbjedili kuće i stanove u kojima živimo i u kojima se sigurno osjećamo i do kojih nam je stalo da budu sačuvani, i koje naravno ako prljamo i ne održavamo postaju ne baš prijatna sredina za život.
Tako nam je isto svima nama Neko obezbjedio planet, ukrasio ga šumama i gorama, rijekama i morima, jezerima i livadama, putevima i kotlinama, i učinio ga sigurnim za život. To je naša velika kuća, ogromni stan, za koji čak i ne plaćamo kiriju niti poreze, ali to ne znači da ga možemo prljati i razbacivati svoje otpatke i uništavati. Pitanje je zašto? A odgovor je svima jasan.
Naš dragi Poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, je rekao da ako bi nastupio Sudnji dan a mi u ruci imali mladicu, trebamo je posaditi. Tako divan opis koji pored toga što govori o tome da se treba utrkivati u činjenju dobrih djela i zarađivati sevape za Onaj svijet, također svjedoči i o tome koliko se trebamo brinuti za svoje životno okruženje i čuvati ga jer ono je poput štafete, preuzeli smo je od očeva, a trebamo je predati svojim potomcima, zato je neophodno činiti sve što je u našoj moći da im životno okruženje predamo na takav način da je ono lijepo i očuvano, sigurno i ugodno za život.