Još jedan Dan državnosti i još jednom pitanje: Ljubimo li svoju domovinu?
Domovina je velika blagodat, temelj i garant slobode jednog naroda. Domovina je mjesto gdje nam se pruža prilika da reliziramo slobode dostojne ljudskog bića kao što su slobodno i kvalitetno obrazovanje, slobodno ispoljavanje svojih uvjerenja, slobodno promovisanje svoga identiteta, slobodno pokazvianje svoje nacionalne, jezičke i kulturne pripadnosti i naslijeđa, bez da se tuđa i drugačija uvjerenja, identiteti, nacionalnost, jezik i ostalo nipodoštava, mrzi i ismijava.
Domovina je i temelj i oslonac i čuvar i garant. Te vrijednosti su neupitne i nepotrošive. Njima se vjernošću, radom, trudom, žrtvom i poštovanjem iskazuje ljubav na djelu.
Čovjek ne bi trebao i ne smije da se umori na putu iskazivanja vjernosti i ljubavi prema našoj jedinoj domovini i državi Bosni i Hercegovini!
Kako god smo svjesni činjenice da nam je svima stalo do toga da nam kuća u kojoj živimo bude što ljepša, udobnija, kvalitetnija i funkcionalnija jer na taj način se i mi osjećamo bezbjednijim i ostvarenijim, onda bismo trebali znati i biti svjesni činjenice da se takvo što ne može postići bez toga da nam i domovina bude što bolja, udobnija, kvalitetnija i funkcionalnija, a da mi, kao njeni članovi, kao njeni građani, mi, dakle svaki pojedinac, svojim zalaganjem i konstruktivnim djelovanjem bude sudionik postizanja takvih vrijednosti i ideala.
Valja nam uporno i ustrajno razvijati svijest o važnosti domovine, o vrijednosti države, o tim nepotrošivim polozima koji osiguravaju realizaciju nas, u svim dimenzijama našeg identiteta i nacionalnog i vjerskog i jezičkog i kulturnog.
Nedopustivo je da gubimo ono zašto su se hrabri ljudi borili i što su svojom borbom i svojim životima stekli. Za domovinu Bosnu i Hercegovinu su se izborili naši šehidi, heroji i žive gazije koji su bez dvoumljena za nju položili najvrijedniju stvar a to je život, dosta ih je na tom putu palo, a dosta ih je postalo gazijama, svakako to su radili s jednim ciljem, da odbrane ono što je veoma veoma sveto i časno, nešto na čemu se grade ljudski životi a to je domovina, to je država i mi kao građani i stanovnici te domovine smo taj teški amanet preuzeli upravo od njih, emanet svijesti o svetosti domovine.
Zato su građani države dužni uvijek biti svjesni da njihova domovina ima potrebu za njima, da su oni ti koji trebaju braniti svoju domovinu i njene institucije. Ukoliko nemamo ovakav pristup prema njoj, trebamo ga što prije ispraviti, promijeniti sebe i svoj odnos prema njoj te se boriti svojim radom, trudom, znanjem, ali i učenjem o sebi, o svojoj bogatoj historiji i kulturi da bismo sačuvali emanete koji su položeni u naše ruke.
To ne smijemo izdati! To trebamo ljubomorno čuvati, s tim se ponositi, to promovirati ličnim primjerom, i truditi se da ih uspješno prenesemo na buduće naraštaje. Jednostavno trebamo biti ponosni time što jesmo.
Naravno sve ovo ne bi smjelo ostati samo slovo, ili samo riječ, već treba da se pretoči i u djelo, jer koliko god da nam se stanje u našoj domovini čini teškim i bezizlaznim uvijek trebamo znati činjenicu da je to stanje naše domovine i da ga niko drugi neće mijenjati osim nas, i da ako mi to ne učinimo ostat će kako i jeste i postati još i gore, i ako to ne učinimo što prije onda će prije biti da nećemo nikada.
Gotovo isto kao i u kući, ukoliko zapustimo svoju kuću, ukoliko je ne čistimo, ukoliko ne održavamo, sigurno je da niko neće doći da to čini umjesto nas, ukoliko i dođe, on to radi iz nekog skrivenog interesa, kako bi nas mogao ucjenjivati, ili čak izbaciti iz sopstvene kuće, ista stvar je i sa domovinom pošto je naša u svakom pogledu onda je i naša odgovornost. Ukoliko nam se neke stvari ne sviđaju, ukoliko vidimo prepreke na putu, nije dovoljno samo vikati na te prepreke, nije dovoljno samo zaobići ih, nije dovoljno samo zapomagati ili bježati. Naravno to se može učiniti i to se uglavnom i čini, no, svjesni smo da to nije rješenje situacije, nije rad na poboljšanju uvjeta, nije zalaganje na konstruktivnim promjenama, nije dalekovido razmišljanje.
Možemo i otići, nije li tako? Ali!
Otići iz domovine osim što je okretanje leđa problemu to je samo prividno rješenje, kako pjesnik reče: Ostajte ovdje… Sunce tuđeg neba, neće vas grijat, ko što ovo grije, gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…[1]
U svakom slučaju ljubav prema domovini se ne dobija u genima, ona se dobija odgojem ona se dobija tako što djeca uče od svojih roditelja, od starijih kako se ljubi i voli domovina, pa stariji bi trebali prevashodno u tome prednjačiti i učiti mlade generacije da budu prave patriote, da istinski vole svoju domovinu i državu, a da druge države cijene i poštuju. Kada mladi vide svojim očima da stariji korigiraju svoj pogrešan pristup, kada ispravljaju svoje greške, kada iskreno rade za kolektivne interese, za svoju domovinu, bez imalo sumnje, oni će postati isti takvi i još i bolji, ali to se može desiti samo ako imaju praktične primjere, ako imaju uzore, ako imaju od koga to naučiti.
Ono što neku državu čini poželjnom ljudima koji nisu građani te države jeste odgovoran i svjestan pristup domicilnog stanovništva pitanjima od kojih zavisi egzistencija te države i njen kvalitet. Koliko je država u povjesti i dalekoj i bliskoj bilo dovedeno do tačke kraha, do tačke nestajanja, ali, odlučnim, sistematskim, pametnim radom i zalaganjem, te države postaju ekonomski, kulturni, civilizacijski lideri u svijetu. Naravno uspjeh je moguć, moguće je postati građaninom poželjne zemlje, potrebna je samo volja, odricanje i rad, neprekidan i smislen rad…
[1] Aleksa Šantić